Suhozidi – spomenici ljudskom radu i trudu
Suhozidi – spomenici ljudskom radu i truduSuhozid je poznata tehnika gradnje u graditeljstvu. Izvodi se prirodnim kamenom, bez veziva tj. morta. To je iskonsko umijeće gradnje kamenom, zasnovano na naslijeđu, generacijskom prijenosu vještina građenja bez formalnog obrazovanja i znanja. Drevni način gradnje upotrebljavao se na Mediteranu i drugim dijelovima svijeta. Gradile su se ograde za stoku, potporni zidovi zemlje, torovi, obrambeni zidovi, međašni zidovi, razne ograde, vrtovi, protuerozijske barijere, putovi, trimi, nastambe, vapnenice i drugi.
Suhozidna gradnja hrvatsko je tradicijsko graditeljstvo na područjima bogatim kamenom, na otocima, obali i šire imamo razvijenu i sačuvanu tehniku gradnje u suhozidu.
«Suhozidna čipka» – Satelitski snimak okolice Velog Grablja
Kako su nastali suhozidi
Suhozidi su nastali uvijek iz neke potrebe, bilo da se radi o obrambenom zidu, poljoprivredi i drugom. Vjeruje se da su najstariji suhozidi nastali za potrebe poljoprivrede, jer su povezani s proizvodnjom hrane, posebno u brdovitim i krševitim krajevima gdje se morala krčiti šuma i vaditi kamen iz zemlje, da bi se osigurala korisna zemljana površina.
Za poljoprivredne potrebe grade se potporni zidovi u suhozidu, a istovremeno se stvara plodno tlo za vinovu lozu i druge kulture. Kultiviranje krša u agrarno zemljište bio je jedan od veoma teških poslova. To se jako dobro vidi iz priloženih slika, koliko je rada, truda i znoja trebalo uložiti da se dobije mali dio korisne zemlje. Trebalo je iz krša krčenjem izdvajati kamenje (kamike) i sitno kamenje (savuru) i izgraditi potporne zidove i gomile u suhozidu te tako napraviti prikladne plodne površine (laze). Temelji kod ove gradnje su na kamenu. U dolcima gdje je više zemlje, kopao se jarak dubine 50-ak cm u koji se nabacivalo krupnije i sitnije kamenje i na tim temeljima gradio suhozid.
Sve se to radilo ručno, alatom krampom (maškinom), motikom i posudom za prijenos zemlje i sitnijeg kamenja (mašurom).
Primjer gradnje suhozida
Trimi
Trimi su također građeni suhozidnom gradnjom, a služili su prvenstveno kao skloništa za nevremena u polju, kao štale za zaštitu i čuvanje stoke, a u starim vremenima u nekima se živjelo. Oni su uvijek okrugli od temelja, ali krov može biti na razne načine postavljen. Izgradnja trima u tehnici suhozida nije jednostavna i traži specifično umijeće gradnje.
Koliko su trimi stari teško je odrediti, ali imamo ih nekoliko koji su označeni i povijesno zanimljivi primjerci: Garški trim na Kluca, trim na Piske, trim na Motokit, trim na Roskarsnicu. Svi se oni razlikuju po građenju i izgledu.
Na donji valjkasti dio naslanja se stožasti, gornji, krovni dio, složen od ploča. Razlikuju se prema tome počinje li stožasti ili valjkasti dio krova od samog ruba valjkastog dijela (obično kod manjih) ili malo dalje prema sredini (kod većih trima). Promjera su od oko 2,5 – 4 m i visine oko 3 m. Kod nas nemaju prozora. Trimi nemaju vrata za zatvaranje, zato nude dobrodošlicu svima koji se nađu u potrebi.
Vrata su okrenuta na zapad ili jug, širine su oko 80 – 100 cm i visine oko 120 cm. Nadvratnik, kameni prag na vratima je veoma važan jer je najopterećeniji dio trima. Kako bi se rasteretio nad njim se stavlja drugi prag i među njima otvor, slobodni prostor. Nad ovim drugim pragom nastavlja se daljnja gradnja trima.
U trimu se uvijek nalaze suha drva i suhi busen smilja za brzu i sigurnu potpalu vatre. U unutrašnjosti ima nišu (rapu) u kojoj se još nalazilo: flašice ulja, octa (kvasine), šibice (fulminonti), kanta za grabiti vodu (lata za put vodu).
U neposrednoj blizini obično se nalazi bunar (gusterna).
Trim i gusterna na vidikovcu Sv. Rok. Primjer skice i zapisa sa www.topohvar.at . Inspiracija za umjetnike (Toni Pavičić Donkić)
Primjene suhozida
U ovakvu tehniku gradnje kod nas spada kaldrma (inkunjadura), jer i ona nema veziva (morta). Ova tehnika gradnje je također vrlo stara i strukturno se razlikuje od suhozida jer je znatno zahtjevnija. Upotrebljavala se za izgradnju putova, dvorova, svodova, lukova (volta) i slično. Grade se od djelomično obrađenog kamena. Nekada su se tako gradili svodovi gusterna.
Kod gradnje putova dobro se učvrste rubni dijelovi, podloga nasipa šljunkom većeg agregata i slojem finijeg te se vertikalno slaže kamen uz kamen, visine 20 – 30 cm, čiji gornji dio čine ravnu površinu. Ova površina je prohodna i vodopropusna.
Kod svodnih konstrukcija volta (lukova) daljnji je dio u obliku luka, a gornja površina je ravna. Radi se od obrađenog kamena tako da se jedan uz drugoga vertikalno površinski što bolje sljube te time konstrukciju čine čvrstom i nosivom.
Ceste se istom tehnikom grade od kamena, obrađenog i prilagođenog za konkretne potrebe.
Tako je izgrađena 1806. do 1809. Napoleonova cesta (Stari Grad – Maslenica do Sv. Roka – Velo Grablje, a 1939. cesta Hvar – Brusje – Velo Grablje – Selca – Stari Grad. Kod nas su kuće i gospodarski objekti ranije bili pokriveni kamenim pločama. Ovi pokrivi su vremenom zamijenjeni crijepom. Još se može vidjeti pokrivena katnica kamenim pločama, Gozičeva kuća.
Sve ovo može se i dan danas vidjeti u „muzeju na otvorenom“, na prostoru od samo jednog kvadratnog kilometra, kod Velog Grablja na otoku Hvaru.
Primjer trima i njihova različitost
Zaštita suhozida i spomenici
Koliko je vrijedna i cijenjena tehnika zidanja suhozidom i želja da se očuva, najbolje je u naše vrijeme oblikovana u trajni spomenik sjećanja. Križevi na Kornatima su spomen-obilježje na 12 vatrogasaca stradalih u požaru, u Kornatskoj tragediji 30. kolovoza 2007. godine.
Križeva je 12, građeni tehnikom suhozida, dužine 25 m i širine 15 m. Utrošeno je 400 m3 kamena. Uz ove križeve podignuta je u suhozidu i kapelica sv. Florijana.
S namjerom da se sačuva ovaj iskonski način gradnje kod nas postoje udruge za zaštitu suhozida: na otoku Visu Udruga „4 grada Dragodid“ te Udruga za očuvanje kulture i prirodne baštine otoka Paga “Suhozid”.
Fotografija jednog od posljednjih grabaljskih vinograda (obitelj Petrić – Petrovi)
Velo Grablje, etno-eko selo na otoku Hvaru, jedno je od najvećih i najbolje očuvanih primjera suhozidne gradnje. Škrta zemlja i mukotrpan rad našeg težaka oblikovao je čitav krajolik suhozidom. Danas Udruga „Pjover“ za zaštitu i revitalizaciju Veloga Grablja, u sklopu slogana „Velo Grablje – Dom suhozida“ redovito obnavlja i na sve načine štiti vrijednost naše bogate tradicije. Od samog osnutka udruge Pjover 2006. godine radimo radionice suhozida s lokalnim majstorima, obnavljamo porušene suhozide i nastojimo prenijeti mlađim naraštajima tehniku i značaj gradnje. Partneri smo udruzi „4 grada Dragodid“, s kojom smo sudjelovali u ostvarenju zaštite suhozida kao kulturnog nematerijalnog dobra Republike Hrvatske i izborili da umijeće suhozidne gradnje bude zaštićeno pod UNESCO-om. To je otoku Hvaru ukupno šesta zaštita UNESCO-a. Ekipa udruge Pjover iz Velog Grablja na 4. Prvenstvu Hrvatske u suhozidu 2020. osvojila je 3. mjesto.
Prvenstvo Hrvatske u gradnji suhozida i medalja u. Pjover za osvojeno 3. mjesto, 2020. g.
Primjer izvrsno sačuvane suhozidne građe, nakon požara 1997. g. Nekad lozje, pa levanda, danas masline
VAPNENICA NA ROSKARSNICU – 1914.
Japjenica, vapnenica ili klačina je služila za dobivanje vapna. Paljenjem njen volumen sagorijeva i pretvara se u vapno koje je služilo kod starog načina gradnje i bojanja kuća.
Paljenje vapnenica je prastari, od antičkih vremena poznat način za dobivanje vapna, a vapnarstvo je bilo značajna privredna grana na hvarskom području.
Arhitektonski oblik vapnenica je vrlo specifičan i u graditeljskoj je tradiciji starih mediteranskih kultura.
Vapnenica na Roskarsnici, 1914. g.
Prvi zračni snimak V. Grablja, 13. 3. 1944. g. (arhiv Marinko Petrić)
Posađena levanda na terasastim poljima omeđena suhozidom
Velo Grablje, fotografija Ivo Pervan
